Hladno prosinačko jutro. Sat me budi, ali mi ne smeta. Ne govorim si: "Još samo pet minuta" (kao i obično), već naprotiv, skačem iz kreveta. Znam da je vrijeme poći na zornicu.

Ulazim u crkvu, vlada nekakvo posebno ozračje. Pred oltarom gori adventska svijeća i rasvjetljava tminu. Kristovo svjetlo. Razmišljam: može li mi išta uopće poći po krivu taj dan? Ako sam s Isusom, ne! "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?", veli apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima (Rim 8,31).

Advent – vrijeme budnosti, iščekivanja i priprave.

Vrijeme kada Bog možda i ponajmanje govori, jer je sve rečeno slikom Božjeg spuštanja na Zemlju u liku betlehemskog Djeteta. Vrijeme kada riječi zaista ništa ne vrijede, ali zato najmanja djela znače puno. Vrijeme kada smo pozvani pripravljati svoja srca, poravniti Gospodinu staze. Činimo li to u vrijeme Adventa ili smo zaokupljeni brigom oko sporednih stvari (darova i sređivanja kuće)? Ne smijemo zaboraviti ono glavno - pripremiti srca za Kristov dolazak, jer susret Boga i čovjeka je vrhunac svega. Isus stalno kuca na vrata našeg srca, traži nas. Sve dolazi, prolazi i mijenja se, ali On ostaje isti – jučer, danas, sutra!

Taj susret Boga i čovjeka najočitiji je upravo u božićnoj noći. Glavna poruka te noći je da se Bog spustio na Zemlju i postao jednak čovjeku u svemu, osim u grijehu. Nije se rodio u ljepoti, sjaju i bogatstvu, nego u štalici, da svi ljudi imaju pristup Njemu. Rodio se malen, da ti nikad ne poželiš vladati drugima! Rodio se noću da ti povjeruješ kako Njegovo svjetlo može rasvijetliti sve tmine. Rodio se siromašan da ti u njemu možeš naći sve svoje bogatstvo! Rodio se za tebe, da te vodi svome Ocu! No, da se Isus rodi i tisuću puta u Betlehemu, uzalud je ako se ne rodi u tvome srcu! Onda ni sve lampice na božićnom drvcu ne mogu rasvijetliti tamu srca! Onda nijedan dar ne može izmamiti osmijeh na lice…Nijedan susret te ne može učiniti sretnim. Dok ne susretneš Isusa. Taj susret je punina radosti.

Od srca svima želim da doživite susret s Isusom!