Dok je prolazio asiškim ulicama i gledao Božji narod, sv. Franjo je plačući znao vikati:  "Ljubav nije ljubljena! Ljubav nije ljubljena!" Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako može biti neljubljena. Nije mislio na ljubav koja izaziva leptiriće u stomaku, niti na roditeljsku, bratsku, pa ni prijateljsku ljubav. Mislio je na Ljubav koja sve ljubavi svijeta obuhvaća, na onu najuzvišeniju, najsvetiju i najsavršeniju. Ljubav koja se piše velikim slovom. Ljubav iz koje je krv potekla. Raspetu Ljubav. Ljubav koja je izvor svake druge ljubavi.

Gledao je tako sv. Franjo ljude svog vremena koji žive u svom svijetu bez Boga, ljude koji su u okovima grijeha, koji ne drže do zapovijedi, koji traže smisao te možda i imaju sve materijalno, ali im je duša prazna. Isto je i danas, ili čak i gore. Nemoral je na zavidnoj razini, a Bog i sve Božje gurnuto je po strani. Kako ne biti žalostan gledajući sve to? Sv. Franjo tada, a ti i ja danas!

Unatoč svim čudima svijeta, bogatstvima, stvarima i događajima kojima pune život, ljudi uspijevaju biti nesretni. Jednostavno zato što zaboravljaju na Boga. Ljubav (Bog), zaista, nije ljubljena! Katkad je i neprimijećena. Sva zla svijeta nisu dokaz Božje neprisutnosti, nego samo čovjekove neokrenutosti Bogu! A Ljubav i ako jest ljubljena, onda je to nedovoljno. Nepotpuno. Nesavršeno. Što je s onim: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim?“ Srce, duša, um… Bog nam ih darova, Njegovi su. Ipak, uspijevaju zalutati negdje daleko, u prostranstva gdje Bog nije prvi, gdje Ga se ne ljubi prije svega i iznad svega.

Roditelji često imaju običaj govoriti maloj djeci nakon učinjene zloće: "Ne volim te više, što si to uradio/la?", želeći ih valjda potaknuti da više ne griješe jer grijeh ubija ljubav. Djeca ostanu u čudu plačući, još ne znajući da je roditeljsku ljubav nemoguće izgubiti. Kakva je tek onda Božja ljubav prema nama! Ne samo da nas ne prestaje voljeti unatoč silnim grijesima koje činimo iz dana u dan, nego nas čak i ne osuđuje. Umire za grijehe i oprašta ih! Čak rado prima i sve naše probleme, mane, propuste, velike planove za budućnost – koji često ne uključuju Njega – i svo "smeće" (čitaj: grijehe) kojim smo zagadili svoj život i živote drugih ljudi. Zauzvrat dobiva tek koju mrvicu ljubavi i zahvalnosti.

Vjera raste u nama upijanjem Božje riječi i spoznajom da smo ljubljeni. Ništa drugo ne moramo shvatiti osim te predivne misli. Nezasluženo, savršeno - od same Ljubavi ljubljeni! Zar treba uopće nekome i napominjati da ljubi Boga koji već toliko ljubi nas?

Komu treba dokaz, neka pogleda u križ. Tu je ljubav najočitija, a u isto vrijeme i najmanje ljubljena. Svi smo mi, na neki način, Poncije Pilat i svjetina koja osuđuje Isusa i bira kojekakve Barabe umjesto Kralja.

Svaki korak Križnog puta značio je: "Ja te volim!" Neka tako i svi koraci našeg životnog puta budu Bogu za ljubav. Na kraju, Bog od nas ne traži ništa drugo nego ljubav prema Njemu i ljubav prema bližnjemu. Toliko valjda možemo dati Bogu koji je nama darovao sve.