S portala Laudato.hr prenosimo intervju pape Franje za talijanski ljevičarski dnevnik "La Repubblica". U razgovoru s osnivačem lista Eugeniom Scalfarijem Papa govori o svojoj viziji poslanja i reforme Katoličke Crkve.

Razgovor se vodio uoči sastanka Vijeća kardinala, od 1. do 3. listopada u Vatikanu, a koje je još u travnju imenovao papa Franjo kako bi mu pomogli u reformi.

Zanimljiv dijalog između pape Franje i ateista Scalfarija vodi se već neko vrijeme, a počelo je tako što je Scalfari napisao pismo Svetom Ocu nakon čitanja enciklike "Lumen fidei – Svjetlo vjere" pod nazivom: Pitanja jednog nevjernika isusovačkom papi koji sebe zove Franjo.

Papa Franjo odgovorio mu je otvorenim pismom koje je list objavio u cijelosti, a u kojem je one koji ne vjeruju pozvao na iskreni i otvoreni dijalog s kršćanima.

Njihov dijalog sada je nastavljen ovim intervjuom.

Papa Franjo mi je rekao: "Najveće zlo koje danas pogađa svijet jest nezaposlenost mladih ljudi i usamljenost starih ljudi. Stari trebaju pažnju i društvo; mladi trebaju posao i nadu, a danas nemaju ni jedno ni drugo. Štoviše, problem je još veći zbog toga što oni više ni ne traže posao ni nadu. Demotivirani su sadašnjim stanjem. Recite mi: biste li vi mogli živjeti zgnječeni pod teretom sadašnjosti? Bez sjećanja iz prošlosti, bez želje da se nečemu, na primjer zasnivanju obitelji, nadate u budućnosti? Biste li mogli tako živjeti? Osobno to smatram najvećim problemom s kojim se danas Crkva suočava."

Vaša Svetosti, rekao bih, da je to prvenstveno politički i gospodarski problem koji se tiče država, vlada, političkih stranaka, sindikata.

"On to i jest, u pravu ste, ali taj se problem također tiče Crkve, zapravo, on se osobito tiče Crkve jer ovakva situacija ne pogađa samo tijelo, nego i dušu. Crkva se mora osjećati odgovorna i za dušu i za tijelo."

Vaša Svetosti, kažete da se Crkva mora osjećati odgovorna. Mogu li zaključiti da Crkva nije svjesna ovog problema i da ćete je usmjeravati u tom smjeru?

"Postoji svijest o tome, ali to još nije dovoljno. Želim da ta svijest još naraste. To nije jedini problem s kojim se suočavamo, ali je najhitniji i najdramatičniji."

S papom Franjom sam se susreo prošlog utorka u Domu svete Marte, u skromnoj sobici u kojoj su sav namještaj činili stol, pet ili šest stolica te slika na zidu. Do ovog susreta je došlo slijedom jednog telefonskog razgovora kojeg neću zaboraviti do kraja života.

Bilo je 14.30 kada je zazvonio telefon. Javivši se, pomalo drhtavim glasom, moja tajnica mi je rekla: "Na liniji je Papa. Odmah ću vas spojiti."

Još nisam bio došao k sebi kada sam s druge strane linije čuo Papin glas: "Pozdravljam vas, ovdje papa Franjo." "Vaša Svetosti", rekoh, "u šoku sam, nisam očekivao da ćete me nazvati." "Zašto ste tako iznenađeni? U pismu ste mi napisali da se želite osobno susresti sa mnom. I ja to želim, stoga vas zove da se dogovorimo za susret. Pogledat ću u svoj rokovnik: U srijedu ne mogu, ni u ponedjeljak, odgovara li vam utorak? "

"Može," odgovorio sam.

"Vrijeme je malo nezgodno, u tri poslijepodne, je li to u redu? Inače ćemo se morati dogovoriti za neki drugi dan." "Vaša Svetosti, vrijeme mi odgovara. " "Onda smo se dogovorili: u utorak, 24. rujna, u 15 sati. U Domu svete Marte. Dođite na vrata kod Sant'Uffizio."

Nisam znao kako završiti ovaj razgovor pa sam si dozvolio reći: "Mogu li Vas zagrliti preko telefona?" "Naravno, i ja Vas grlim. Kada se vidimo učinit ćemo to i uživo, zbogom."

Došao sam. Papa je ušao u prostoriju, rukovali smo se i sjeli. Papa se nasmiješio i rekao: "Neki moji kolege koji vas poznaju su mi rekli da ćete me pokušati obratiti."

Bila je to šala. Moji prijatelji misle da vi mene želite obratiti.

Ponovno se nasmiješio i odgovorio: "Prozelitizam nema smisla. Trebamo se upoznavati, saslušati jedni druge, širiti svoja saznanja o svijetu oko nas. Ponekad nakon susreta s ljudima odmah poželim dogovoriti drugi jer mi dolaze nove zamisli i otkrivam nove potrebe ljudi. To je bitno: upoznavati ljude, slušati, dobivati nove zamisli. Svijet je pun puteva koji nas spajaju i koji nas razdvajaju, ali važno je da oni vode prema Dobru."

Vaša Svetosti, postoji li jedinstvena vizija Dobra? I tko odlučuje što je Dobro?

"Svatko od nas ima svoju viziju dobra i zla. Ljude trebamo poticati da streme prema onome što smatraju Dobrim."

To ste mi napisali u pismu. Savjest je autonomna, rekli ste, svatko mora slušati svoju savjest. Smatram da je to jedan od najhrabrijih koraka koje je Papa poduzeo.

"Ponovit ću to ovdje. Svatko ima svoju zamisao o dobru i zlu te mora odabrati slijediti dobro, a boriti protiv zla na način kako ih shvaća. To bi bilo dovoljno učiniti kako bi svijet postao bolje mjesto."

Čini li Crkva to?

"Da, to je svrha našeg poslanja: prepoznati materijalne i nematerijalne potrebe ljudi te ih, kolimo možemo, pokušati zadovoljiti. Znate li što je to agape?"

Da, znam.

"To je ljubav prema bližnjima, koju je propovijedao naš Gospodin. To nije vrbovanje, to je ljubav. Ljubav prema bližnjemu, koja poput kvasca služi općem dobru."

Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.

"Upravo tako."

Isus je rekao da je agape, ljubav prema drugima, jedini način kako ljubiti Boga. Ispravite me ako sam u krivu.

"Niste u krivu. Sin Božji utjelovio se u dušama ljudi kako bi usadio osjećaj bratstva. Svi smo mi braća i svi smo djeca Božja. Abba, tako je Isus zvao Oca. Pokazat ću vam put, rekao je. Slijedite me i doći ćete do Oca, i bit ćete njegova djeca i on će vam se radovati. Agape, ljubav svakoga od nas prema drugome, od najbližega do najdaljega, jest zapravo jedini način koji nam je Isus dao kako bismo našli put spasenja i Blaženstava."

Međutim, Isus nam je rekao da ljubimo svoje bližnje kao sami sebe. Dakle, ono što mnogi nazivaju narcizmom smatra se nečim vrijednim i pozitivnim. Dosta smo razgovarali o ovom gledištu.

"Ne sviđa mi se riječ narcizam jer ona ukazuje na pretjeranu ljubav prema samome sebi, a to nije dobro. Takvo samoljublje može ozbiljno naštetiti ne samo duši narcisoidne osobe nego i razoriti odnose s drugim osobama iz njene okoline. Prava nevolja je u tome što ono najviše pogađa, a radi se zapravo o mentalnom poremećaju, ljude koji raspolažu velikom moći. Šefovi su često narcisoidni".

Kao i mnoge crkvene vođe.

"Znate što ja mislim o tome? Poglavari Crkve su često bili narcisoidni, a laskavci su im se dodvoravali. Dodvoravanje je guba papinstva.

Guba papinstva, upravo su to bile njegove riječi. Ali što misli pod dodvoravanjem? Možda aludira na kuriju?

"Ne, ponekad u kuriji ima onih koji se dodvoravaju, ali kurija je sasvim nešto drugo. Ona je nešto što bi u vojsci zvali zapovjednikovim uredom (stožerom) budući da upravlja službama koje služe Svetoj Stolici. Ali ima jedan nedostatak: vatikanocentrična je. Gleda i skrbi za interese Vatikana koji su uglavnom privremene naravi. Takvo vatikanocentrično stajalište zanemaruje svijet oko nas. Ne dijelim takvo stajalište i učinit ću sve što mogu kako bi se to promijenilo. Crkva jest ili bi trebala ponovno postati zajednica Božjeg naroda, sa svećenicima, župnicima i biskupima koji brinu o dušama, koji služe Božjem narodu. Ne bih mogao do kraja vjerovati u Boga i njegovog Sina da o tome nisam obučen u Crkvi, i da nisam bio te sreće da sam živio u Argentini, u zajednici bez koje ne bih mogao postati svjestan sebe i svoje vjere."

Osjetili ste svoj poziv u ranoj dobi?

"Ne, nisam bio baš tako mlad. Moja obitelj je željela da se bavim nečim drugim, da radim i zarađujem novac. Studirao sam. Također sam imao profesoricu koju sam jako cijenio i s kojom sam se sprijateljio, a ona je bila gorljivi komunist. Često mi je čitala tekstove koje je pisala komunistička partija i davala mi ih. Tako sam upoznao to vrlo materijalističko poimanje. Sjećam se da mi je jednom dala tekst izjave američkih komunista u obranu bračnog para Rosenberg koji su osuđeni na smrt. Žena o kojoj vam govorim kasnije je uhićena, mučena i ubijena pod diktaturom koja je tada vladala Argentinom."

Jeste li bili zavedeni komunizmom?

"Njegov materijalizam me se se nikada nije ticao. Ali učiti o njemu od odvažne i poštene osobe mi je bilo od koristi. Shvatio sam neke stvari koje sam onda pronašao u socijalnom nauku Crkve."

Teologija oslobođenja, koju je papa Ivan Pavao II odbacio, bila je raširena po Latinskoj Americi.

"Da, mnogi njeni pristalice su Argentinci."

Smatrate li ispravnim to što se Papa borio protiv njih?

"To je zasigurno dalo politički značaj njihovoj teologiji, ali mnogi od njih su bili vjernici i to izrazito humani."

Vaša Svetosti, mogu li Vam ispričati nešto o sebi? Odgojila me majka koja je bila stroga katolkinja. Kada sam imao 12 godina pobijedio sam na natjecanju iz poznavanja katekizma koje se održavalo među župama u Rimu i za što mi je vikarijat dodijelio nagradu. Pričešćivao sam se svakog prvog petka u mjesecu, drugim riječima, bio sam praktični katolik i istinski vjernik. No, sve se promijenilo kada sam krenuo u srednju školu. Među ostalim filozofskim tekstovima koje smo proučavali, pročitao sam Descartesovu ”Raspravu o metodi” i ostao zadivljen izjavom koja je danas vrlo prepoznatljiva, "Mislim, dakle jesam." Pojedinac je tako postao osnova ljudske egzistencije, sjedište slobodne misli.

"Descartes, međutim, nikada nije zanijekao vjeru u transcendentalog Boga."

To je istina, ali on je položio temelje jednoj vrlo drugačijoj viziji koju sam slijedio i koja me je kasnije, poduprta drugim stvarima o kojima sam čitao, odvela u drugom smjeru.

"Međutim, koliko shvaćam, vi niste vjernik, ali niste antiklerikalac. To su dvije vrlo različite stvari."

Istina, nisam antiklerikalan, ali postajem kada sretnem nekoga tko je klerikalan.

Nasmijao se i rekao: "Ista stvar se i meni događa, kada sretnem klerikalca i ja odjednom postajem antiklerikalan. Klerikalizam ne bi trebao imati ništa s kršćanstvom. Sveti Pavao je prvi koji nas je to poučio obraćajući se onima koji nisu bili Židovi, poganima i pristalicama drugim religija."

Mogu li vas upitati, Vaša Svetosti, koji su Vam sveci najbliži srcu, koji sveci su utjecali na Vaše vjersko iskustvo?

"Sveti Pavao je onaj koji je postavio zaglavni kamen naše vjere i našeg vjerovanja. Ne možete biti svjestan kršćanin bez svetoga Pavla. On je Kristovo naučavanje pretočio u doktrinalnu strukturu koja je odoljela svim dodacima čitavog niza mislioca, teologa i pastora te koja postoji i nakon dvije tisuće godina. Zatim tu su Augustin, Benedikt, Toma i Ignacije. I, naravno, Franjo. Trebam li objasniti zašto?"

Franjo - dopuštam si zvati ga tako jer sam Papa tako nalaže načinom kako govori, kako se smije, kako izražava svoje čuđenje i razumijevanje - me je gledao pogledom koji kao da me želi ohrabriti da slobodno postavljam pitanja koja su još neugodnija za one koji vode Crkvu. Stoga sam ga upitao: Objasnili ste važnost Pavla i njegovu ulogu, ali želio bih znati koji Vam je od svetaca koje ste naveli najbliži srcu?

"Vi me pitate za moju ljestvicu svetaca, ali klasificiranje postoji u sportu i sličnim stvarima. Mogu vam reći imena najboljih nogometaša u Argentini. Ali rangiranje svetaca..."

Znate onaj vic o žandarima?

"Znam. No ne pokušavam izbjeći vaše pitanje jer niste me tražili da svece poredam po njihovom kulturološkom i vjerskom značaju, nego ste me pitali za onoga tko mi je najbliži srcu. Stoga ću vam odgovoriti: Augustin i Franjo."

A ne Ignacije? Iz kojeg ono Vi Reda dolazite?

"Iz razumljivih razloga Ignacije je svetac kojega najbolje poznajem. On je osnovao naš Red. Želio bih vas podsjetiti da Carlo Maria Martini također dolazi iz tog Reda, a on je netko vrlo drag i meni i vama. Isusovci su bili i još uvijek jesu kvasac – ne jedini, ali možda najučinkovitiji - katolicizma: po kulturi, učenju, misionarskom radu i vjernosti Papi. Ali naš osnivač Ignacije je također bio i reformator i mistik. Osobito mistik."

Smatrate li da su mistici važni za Crkvu?

"Oni su ključni. Religija bez mistika je filozofija."

Imate li Vi poziv mistika?

"Što vi mislite?"

Mislim da ne.

"Vjerojatno ste u pravu. Volim mistike; Franjo je također u mnogim aspektima svoga života bio mistik. No mislim da ja nemam taj poziv, a opet moramo shvatiti duboko značenje te riječi. Mistiku se uspijeva ogoliti od djelovanja, činjenica, ciljeva, čak i pastoralnog rada, te se uzdići do sjedinjenja s Blaženstvima. To su kratki trenuci, ali ispunjaju cijeli život."

Je li se to ikada Vama dogodilo?

"Rijetko. Na primjer, kada sam na konklavama izabran za Papu. Prije nego što sam prihvatio tu službu zamolio sam da me nakratko ostave samog u sobici pored one koja gleda na Trg. Moja glava je bila potpuno prazna te me obuzela velika tjeskoba. Kako bi je odagnao, zatvorio sam oči i oslobodio um od svake misli, čak i od misli da odbijem primiti papinsku službu, jer to liturgijska procedura dopušta. Zatvorio sam oči i više nije bilo nikakve tjeskobe ni drugih emocija. U jednom trenutku bio sam ispunjen velikim svjetlom. To je trajalo tek koji trenutak, ali meni se činilo vrlo dugo. Zatim je svjetlo nestalo, odjednom sam ustao i ušao u prostoriju u kojoj su kardinali čekali. Prišao sam stolu za kojim sam potpisao dokument o prihvaćanju službe kojeg je kardinal kamerlengo supotpisao. Zatim se sa balkona začulo '"Habemus Papam".

Ostali smo nakratko u tišini, a onda sam rekao: Razgovarali smo o svecima koji su Vam najbliži, možete li mi reći zašto se osjećate bliski Augustinu?

"Čak je i mom prethodniku Augustin bio referentna točka. Taj je svetac doživio mnoge preokrete u svome životu, nekoliko je puta mijenjao svoje doktrinalno stajalište. Također je izrekao teške riječi o Židovima, s čime se nikada nisam slagao. Napisao je mnoge knjige, ali smatram da o njegovoj intelektualnoj i duhovnoj nutrini najviše saznajemo iz ”Ispovijesti” koje također sadrže neka očitovanja misticizma. Međutim, on nije, kao što neki tvrde, nastavak Pavla. Uistinu, on je Crkvu i vjeru gledao na drugačiji način od Pavla, ipak je između njih dvojice razdoblje od četiri stoljeća."

U čemu je razlika, Vaša Svetosti?

"Za mene razlika leži u dva bitna stajališta. Augustin se osjećao nemoćnim pred Božjom veličinom i pred zadacima koje kršćanin i biskup treba ispunjati. Zapravo on uopće nije bio nemoćan, ali je stalno osjećao da njegova duša nije ono što je on želio i trebao biti. Zatim mu je Gospodin udijelio milost kao osnovni čimbenik vjere. Života. Smisla života. Netko koga nije dotakla milost može biti osoba bez poroka i bez straha, ali nikada neće biti kao osoba dotaknuta milošću. To je Augustinova spoznaja."

Osjećate li Vi da Vas je dotakla milost?

"Nitko to ne može znati. Milost nije dio svijesti, ona je količina svjetlosti u našim dušama, ona nije ni znanje ni razum. Čak i vas, bez da to znate, može dotaknuti milost."

Bez vjere? Mene nevjernika?

"Milost se tiče duše."

Ja ne vjerujem u dušu.

"Ne vjerujte u nju, ali je imate."

Vaša Svetosti, rekli ste da me nemate namjeru obratiti, a mislim da i ne biste u tome uspjeli.

"To ne možemo znati, ali nemam tu namjeru."

A sveti Franjo?

"On je sjajan jer on je sve. On je osoba koja želi raditi, koja želi graditi. Osnovao je novi red i postavio pravila reda, on je putnik i misionar, pjesnik i prorok, on je mistik. Kada je u sebi vidio zlo, iščupao ga je. Volio je prirodu. Životinje, vlati trave na livadi i ptice koje nebom lete. Ali iznad svega je volio ljude, djecu, starce, žene. On je najsvijetliji primjer ljubavi prema bližnjemu, agape, o čemu smo ranije razgovarali."

U pravu ste, savršeno ste ga opisali. Ali zašto nitko od vaših prethodnika nije odabrao to ime? Čak mislim da ga nitko nakon Vas niti neće odabrati.

"To ne znamo, ne negađajmo o budućnosti. Istina je da to ime nitko prije mene nije odabrao. Ovdje se suočavamo s problemom problema. Biste li željeli nešto popiti?"

Hvala, može čaša vode.

Papa je ustao, otvorio vrata i zamolio nekoga na ulazu da donese dvije čaše vode. Ponudio mi je kavu, ali sam odbio. Voda je stigla. Na kraju našeg razgovora moja čaša je bila prazna, a njegova puna. Pročistio je grlo i započeo.

"Franjo je želio prosjački red, putujuće propovjednike. Misionare koji su željeli upoznati, saslušati, razgovarati, pomoći, širiti vjeru i ljubav. Osobito ljubav. Sanjao je o siromašnoj Crkvi koja će se brinuti o drugima, primati materijalnu pomoć i pružati je drugima, bez bojazni za sebe. Otada je prošlo 800 godina i vremena su se promijenila, ali ideal misionarske siromašne Crkve još uvijek je živ. Ovo je još uvijek Crkva o kojoj su Isus i njegovi učenici propovijedali."

Vi kršćani ste danas u manjini. Čak i u Italiji, koja je poznata kao papino dvorište. Prema nekim anketama praktičnih katolika ima svega 8 do 15%. Onih koji za sebe kažu da su katolici, a zapravo to baš i nisu ima 20%. U svijetu živi milijarda ili nešto više katolika, a oni zajedno s ostalim kršćanskim crkvama broje više od milijardu i pol vjernika, ali danas na Zemlji živi 6 do 7 milijardi stanovnika. Mnogo vas je, osobito u Africi i Latinskoj Americi, ali ipak ste manjina.

"Uvijek smo i bili manjina, ali to danas uopće nije bitno. Osobno smatram da manjina zapravo znači snagu. Mi moramo biti kvasac života i ljubavi, a kvasac je beskrajno manji od velikog voća, cvijeća i drveća koji će iz njega izrasti. Mislim da sam već rekao da naš cilj nije nasrtljivo vrbovanje drugih nego osluškivanje potreba, želja drugih, ali i njihovih razočaranja, očajavanja i nadanja. Moramo mladim ljudima obnoviti nadu, pomagati starijima, biti otvoreni budućnosti i širiti ljubav. Biti siromasi među siromašnima. Trebamo uključiti one koji su isključeni i propovijedati mir. Na Drugom vatikanskom koncilu, na poticaje pape Pavla VI. i Ivana XXIII., donesena je odluka o gledanju prema budućnosti u duhu modernog doba i otvorenosti modernoj kulturi. Koncilski Oci su znali da biti otvoren modernoj kulturi znači religijski ekumenizam i dijalog s nevjernicima. No kasnije na tom planu nije mnogo učinjeno. Imam poniznosti i ambicije željeti učiniti nešto."

Također jer – usudio bih se nadodati – moderno društvo diljem svijeta prolazi kroz razdoblje duboke krize, ne samo gospodarske, nego i socijalne i duhovne. Na početku našeg susreta opisali ste naraštaj koji se slama pod teretom sadašnjosti. Čak i mi nevjernici osjećamo taj gotovo antropološki teret. Zato želimo dijalog s vjernicima i s onima koji ih najbolje predstavljaju.

"Ne znam jesam li ja najbolji predstavnik vjernika, ali providnost me je stavila na mjesto poglavara Crkve. Učinit ću sve što mogu da ispunim mandat koji mi je povjeren."

Kao što ste već naglasili Isus je rekao: Ljubite svoga bližnjega kao samoga sebe. Mislite li da je to danas slučaj među ljudima?

"Nažalost, nije. Sebičnost je u porastu, a ljubav prema drugome u opadanju."

Dakle ovo je naš zajednički cilj: da se barem ujednače intenziteti ovih dviju vrsta ljubavi. Je li Vaša Crkva spremna i opremljena izvršiti ovaj zadatak?

"Što Vi mislite?"

Mislim da je ljubav prema privremenoj moći još uvijek vrlo snažna unutar vatikanskih zidina i u institucionalnoj strukturi cjelokupne Crkve. Smatram da institucija dominira nad siromašnom misionarskom Crkvom kakvu Vi priželjkujete.

"Zapravo to i jest tako i na tom području ne možemo učiniti čuda. Podsjetit ću vas da je čak i sveti Franjo u svoje vrijeme vodio duge pregovore s rimskom hijerarhijom i Papom kako bi pravila njegovog reda bila priznata. Na kraju je dobio priznanje, ali s dubinskim promjenama i kompromisima."

Hoćete li i Vi slijediti taj put?

"Ja nisam Franjo Asiški i nemam njegovu snagu i svetost. Ali ja sam rimski biskup i papa katoličkog svijeta. Prva odluka koju sam donio bilo je imenovanje skupine osam kardinala za moje savjetnike. Oni nisu laskavci nego mudri ljudi s kojima dijelim svoja uvjerenja. To je početak Crkve s organizacijom na horizontalnoj razini, a ne samo odozgo prema dolje. Kada je kardinal Martini govorio o vraćanju fokusa na koncile i sinode znao je kako će dug i težak biti put u tom smjeru. Polako, ali čvrsto i ustrajno."

A politika?

"Zašto me to pitate? Već sam rekao da se Crkva neće baviti politikom."

Ali prije samo nekoliko dana apelirali na civilni i politički angažman katolika.

"Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija među građanskim aktivnostima te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje."

Ali to nije uvijek bio slučaj sa Crkvom.

"To gotovo nikada nije bio slučaj. Često je Crkva kao institucija bila pod utjecajem svevremenosti te mnogi njeni članovi, osobito stariji obnašatelji crkvenih dužnosti, još uvijek se toga drže.

Sada Vama ja želim postaviti pitanje: Vi, svjetovni nevjernik u Boga, u što Vi vjerujete? Vi ste pisac, osoba koja promišlja. Sigurno vjerujete u nešto, mora postojati neka vrijednost koja je kod Vas dominantna. Nemojte mi sada odgovoriti riječima kao što su poštenje, traženje, vizija općeg dobra, sva ta važna načela i vrijednosti, to nije ono što vas pitam. Pitam Vas što smatrate da je smisao svijeta, bit svemira. Sigurno ste si i sami postavili pitanja: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Čak si i djeca postavljaju ta pitanja. A Vi?"

Zahvalan sam vam na ovome pitanju. Moj odgovor je sljedeći: ja vjerujem u Bitak, odnosno u tkivo iz kojega proizlaze oblici, tijela.

"A ja vjerujem u Boga, ne u katoličkog Boga, takvo što ne postoji, nego u Boga i vjerujem u Isusa Krista, Boga koji se utjelovio. Isus je moj učitelj i moj vođa, ali Bog, Otac, Abba, jest svjetlo i Stvoritelj. To je moj Bitak. Mislite li da smo jako udaljeni jedan o drugoga?"

Udaljeni smo u svojim razmišljanjima, ali slični kao ljudska bića, nesvjesno vođeni svojim nagonima koji se pretvaraju u impulse, osjećaje i volju, misao i razum. U tome smo slični.

"Ali možete li definirati ono što nazivate Bitkom?"

Bitak je oblik energije. Kaotična, ali neuništiva energija i vječni kaos. Oblici proizlaze iz te energije kada dođe do točke eksplozije. Ti oblici imaju svoje vlastite zakonitosti, svoja magnetska polja, svoje kemijske elemente, koji se nasumice povezuju te se razvijaju sve dok se na kraju ne ugase, s time da je njihova energija neuništiva. Čovjek je vjerojatno jedina životinja obdarena razmišljanjem, barem na našem planetu i unutar našeg Sunčevog sustava. Rekao sam da čovjeka pokreću nagoni i želje, ali nadodao bih još da čovjek također u sebi ima odjek kaosa.

"U redu. Nisam vas tražio sažetak Vašeg svjetonazora, ali ovo što ste rekli dovoljno mi je. Moje je stajalište da je Bog svjetlo koje obasjava tamu, čak i ako je ne uklanja do kraja, iskra božanske svjetlosti je u svakome od nas. Sjećate se da sam Vam u pismu napisao da će našoj vrsti doći kraj, ali da se Božje svjetlo nikada neće ugasiti i da će tada prožeti sve duše i bit će sve u svemu."

Da, dobro se sjećam toga. Rekli ste, "Sva svjetlost će biti u svim dušama" što – ako tako mogu reći – mi se više čini kao slika imanencije nego trascendencije.

"Transcendencija ostaje jer to svjetlo, sve u svemu, nadilazi svemir i bića koje nastanjuje u tom trenutku. No vratimo se u sadašnjost. Napravili smo jedan korak prema naprijed u našem dijalogu. Primjetili smo da u društvu i svijetu u kojem živimo više raste sebičnost nego ljubav prema drugima te da ljudi dobre volje trebaju djelovati zajedno, svatko sa svojim sposobnostima i mogućnostima, kako bi ljubav prema bližnjima narasla barem do mjere ljubavi prema sebi, ako ne i više."

Ponovno se vraćamo na politiku.

"Moje je mišljenje da takozvani neograničeni liberalizam jake čini još jačima, slabe slabijima te isključuje ionako odbačene. Mi trebamo veliku slobodu, bez diskriminacije, bez demagogije i s puno ljubavi. Trebamo pravila ponašanja i, ukoliko je potrebno, izravnu intervenciju od strane države kako bi se ispravile nedopustive nejednakosti."

Vaša Svetosti, vi ste zasigurno osoba velike vjere, dotaknuta milošću, potaknuta željom da se obnovi pastoralna, misionarska Crkva. Iz načina kako pričate, koliko ja shvaćam, Vi ste i bit ćete revolucionarni papa. Napola isusovac, napola Franjin čovjek, kombinacija koja dosad još nije bila viđena. A opet, volite Manzonijeve "Zaručnike", Hölderlina, Leopardija, Dostojevskog osobito te Fellinijeve filmove "Ulica" i "Proba orkestra", Rossellinijev film "Rim, otvoreni grad" kao i filmove Alda Fabrizija.

"Volim te filmove jer sam ih još kao dijete gledao sa svojim roditeljima."

Kad smo već kod toga mogu li Vam preporučiti dva filma koji su nedavno izašli? "Viva la libertà" i film o Felliniju koji je režirao Ettore Scola. Siguran sam da će Vam se svidjeti.

Znate da sam kao dvadesetogodišnji mladić proveo mjesec i pol u duhovnim vježbama kod isusovaca? Nacisti su bili u Rimu, a ja sam izbjegao vojnu službu. To se kažnjavalo smrtnom kaznom. Isusovci su nam pružili zaklon pod uvjetom da prolazimo kroz duhovne vježbe cijelo vrijeme dok smo se kod njih skrivali.

"Zar je moguće izdržati mjesec i pol duhovnih vježbi?" upitao me je, zadivljen i zabavljen. Više ću mu o tome ispričati sljedeći put.

Zagrlili smo se. Popeli smo se kratkim stubištem do vrata kada sam mu rekao da nema potrebe da me ispraća, ali on je samo odmahnuo rukom. "Također ćemo raspravljati o ulozi žene u Crkvi. Imajte na umu da je riječ Crkva (la chiesa) ženskog roda."

"Ako želite, možemo se naći kako bismo razgovarali o Pascalu. Volio bih znati što Vi mislite o toj velikoj duši. Prenesite svojoj obitelji moj blagoslov i zamolite ih da se mole za mene. Mislite na mene, mislite na mene često."

Rukovali smo se, a on je ostao stajati s dva prsta podignuta u znak blagoslova. Mahnuo sam mu s prozora.

To je papa Franjo. Ako Crkva postane poput njega i postane onakva kakvu je on želi, bit će to epohalna promjena.

Izvori: laudato.hr i www.repubblica.it