Nedavno mi je prijatelj poslao sliku koju je naslikao. Razmišljala sam o njoj danima pokušavajući ju dokučiti. Odmah sam vidjela mnogo toga, ali kada mi je rekao kako ju je nazvao, postala sam zbunjena. Nikako nisam mogla svoje viđenje slike uklopiti u njen naziv. Trebala vidjeti sliku onako kako ju on vidi kako bi mi bilo jasno zašto se tako zove. Pokušavala sam, ali bezuspješno. Sve dok nisam cijelu viziju slike potpuno preokrenula i umislila mnogo toga što slika uopće ne govori. Naravno, ispostavilo se da opet nisam ni blizu pravom viđenju slike.

Nikako nisam mogla vidjeti ono što on vidi. Naravno, jer nisam on. Nisam rođena u trenutku kada je on, na mjestu u kojem je on. Nisam proživjela sve trenutke koje je on. Nisam u društvu ljudi u kojem je on. Moglo bi se reći da nemamo iste poglede, da ne nosimo  naočale iste boje. Ništa novo, zar ne? To već odavno znamo, ali nikako da prevedemo u 'praksu'.

Na svu sreću, to je bila samo jedna slika koju sam preokrenula. Srećom, ne bavim se proučavanjem slika. No, ipak proučavam ljude. Ponekad. Često mislim da tu ne mogu pogriješiti. Nije teško povezati njihovo ime s njima. Nije teško temeljiti mišljenje o njima na onome što vidim (možda ponekad i na onome što čujem), a  nije teško pronaći ni objašnjenja za ono što rade. Još lakše je osuditi ih zbog toga. Da, lako je "definirati" ljude. Samo, postoji li tu opasnost?

Kod slike sam vidjela ono što sam željela. Komentar je bio rezultat onoga što sam željela vidjeti, moga iskustva i znanja. No, nisam vidjela njenu stvarnu bit. Dakle, moj pogled je ograničen. Moje znanje je ograničeno. Jedan profesor je znao reći kako nam je znanje, koliko god mi znali, ograničeno, a neznanje beskonačno. Želje mogu biti različite od potrebe te većinom vidimo ono što želimo. I iskustvo je ograničeno i subjektivno. Zbog toga sam, moglo bi se reći, pogriješila sa slikom. Kako onda ne pogriješiti kod procjene ljudi kada procjenu gotovo svakodnevno radim?! Opet nosim druge boje naočale. Pogotovo ako svoje poglede gradim na osnovu osuda koje čujem ili sama izgradim, a to je suludo. U osudama nema ništa čisto i dobro. "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu" (Lk 6,41).

Kako često griješimo oko slika, još češće i opasnije oko ljudi, tako griješimo i oko svega ostalog.  Iskrivljujemo definiciju ljubavi, braka, života, prijateljstva, pa čak i Boga. Pravimo sebi boga koji odgovara našim potrebama. Pokušavamo ga oblikovati, a zaboravljamo da se Bog  ne može oblikovati. Umorni od putovanja s nevidljivim Bogom i neshvatljivim, pravimo sebi shvatljivog boga koji će nam biti dostupan, kojim ćemo moći rukovoditi i koji će nam biti nadohvat ruke. No, naš Bog nije bog od zlata. Nije bog od blata. Njime se ne može upravljati. "To je stalna napast na putu vjere: zbaciti Božje otajstvo i graditi jednog shvatljivog boga, koji odgovara vlastitim shemama, vlastitim planovima", rekao je papa u miru Benedikt XVI.

"Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu pročišćavati od svega što je ograničeno, slikovito, nesavršeno, da se 'neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokučivi' Bog ne zamjeni s našim ljudskim predodžbama o njemu. Ljudske riječi nikad neće dosegnuti Otajstvo Božje." (442 KKC). Dakle, trebamo pročišćavati svoj pogled i uvijek znati da je ograničen.

A kako tek gledam sebe? Ima li u mom pogledu oholosti, subjektivnosti i popustljivosti. Kada bi nas netko slikao na osnovu naših uputa, a da nas ne vidi, vjerujem da bi slika bila mnogo ružnija ili mnogo bolja nego što zapravo jesmo. Rijedak je čovjek koji vidi sebe onakvim kakav doista jeste. Znači, ni sebe ne možemo gledati bez naočala. Kao da ništa ne možemo gledati bez njih. Postale su dio nas i nikad ih ne skidamo. Kako ih uopće skinuti kada su srasle s nama?

Svi smo međusobno različiti. Hvala Bogu da nismo isti. Ali svi smo pozvani prepustiti se poučavanju Duha Svetoga. On nam  jedini može dati pravi pogled. Sjetimo se samo apostola prije i poslije silaska Duha Svetoga. Prije silaska su tražili objašnjenja. Petar je Isusa zatajio. Slušali su  Isusa, ali nisu ga čuli. Poslije silaska Duha Svetoga, njihov pogled i život se mijenjaju. Postaju odvažni.  Pitanja nemaju, imaju samo odgovore. Sumnje su izbrisane. Spremni su dati život za Istinu, što na kraju i čine.

"Učini da sebe vidimo onako kako nas Ti vidiš, i da Boga možemo gledati, kako nam je obećao po svojoj Riječi: Blago onima čista srca, jer oni će Boga gledati. Raditi na svome srcu, sebe preispitivati, sebe poučavati, pa spoznati da smo svi isti u očima Božjim."

Lako je kritizirati, teško je gledati sve s ljubavlju i ljubiti bezuvjetno. No, ne i nemoguće! Kada skinemo naočale duginih boja i dopustimo Njemu da otvori oči našeg srca, vjerujem da ćemo tada moći.