Kako je ljeto, između ostalog, vrijeme za slobodnu literaturu, pročitah u jednoj knjizi priču o nekom pariškom biskupu koji je izjavio da je za obraćenje Pariza potrebno naći 10 Ivana Vianneya. "Znao je da je to istina", navodi pisac, "ali se pobojao da je jedan od njih." Ostadoh u čuđenju. Biskup, a "pobojao se da je jedan od njih." Zamislih se. Nakon toga, još čudnije mi bi zašto se biskupu čudim. Znala sam uvijek da je za "spas" cijelog razreda potrebno jedno koje će se javiti odgovarati i spriječiti profu da otvara dnevnik. Znam da je u kući potrebno jedno marljivije stvorenje kako bi sve blistalo. Znam da je u timu potrebno jedno koje će više "povući" kako bi projekt bio uspješan. Iz raznih svjedočanstava, znam da je potrebno jedno otvoreno Božjem djelovanju kako bi za Njega oduševilo i ljude oko sebe. Ipak, nimalo drugačija od biskupa, često se uplašim da sam ja to "jedno".

U slučaju kada su i ljudi oko mene u sličnom strahu, dogodi se katkad da ipak izvučem kraću slamčicu. Upravo o jednom takvom događaju nedavno pričah prijateljici. "Zašto baš ja?!", promrmljah tiho umjesto zaključka. (Kao da se dosad više puta nisam uvjerila da Bog ne daje nikada "zadatke" koji nadilaze naše sposobnosti.) Na pitanje koje nije izrečeno radi odgovora, nego čisto radi neizbježnog mrmljanja, ipak je odgovorila. Odgovor je zvučao da bi Bog možda sada rekao "A zašto ne ti?". Na trenutak, ostadoh bez riječi. No, dobro! Ako baš moram ja, onda sutra. Jer, potrebno je još razmisliti, sabrati se, pripremiti se... (a to je katkad višak od kojeg glava boli).

Gotovo uvijek bih i pred ispit, tijekom ponavljanja, pomislila: "Da je barem sutra! Samo još jedan dan i sve bi sjelo na svoje mjesto!" Tada zamislim kako bih za taj jedan dan, ne samo uspjela utvrditi gradivo, nego dovesti i cijeli svijet u ravnotežu ako je potrebno. Zanimljivo, i ako se ostvari to sutra, obično se ne postigne zamišljeni napredak koliko se javlja želja za još jednim sutra. To bi još bilo i dobro, ali često i to sutra ima svoje sutra. Ni s drugim "zadatcima" nije drukčije. Najprije izgovor da nisam još spremna/dovoljno dobra, pa mi je potrebno vremena da se spremim/postanem bolja. Nakon tog izgovora, slijedi drugi, treći... A izgovora katkad previše za jedan život, a kamoli dan!

No, nije problem u jednom danu, pa čak ni u brojnim izgovorima. Trik je u zagledanosti u sebe i u druge, a ne u Boga. Svoju (ne)sposobnost često mjerimo prema (ne)sposobnosti drugih. Stoga i nije nova stvar da, kao rezultat tog mjerenja, vidimo koliko su drugi bolji od nas. Zaboravljamo da Bog ne bira one koji se "znaju dobro probiti", nego one koji su poslušni Njegovoj Riječi. One koji ju slušaju i vrše. "Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe." (Jak 1, 22) Čak i ako poželimo prijeći iz pukog slušanja u vršenje, strah nas je. Jer, ne znamo kako se postaje vršiteljem. Opet zaboravljamo da se Riječ ne vrši "ni mačem, ni ljudskom mišicom, već silom Duha Presvetog." U knjizi s početka priče, nađe se i iskrena molitva koju bi, pretpostavljam, većina, ako ne i svatko od nas, mogao potpisati:

"Gospodine, rado bih ti služio, ali samo nekoliko sati.
Rado bih išao za Tobom, ali ne uvijek.
Rado bih nešto žrtvovao, ali ne sebe.
Rado bih ljubio, ali ne suviše.
Rado bih počeo, ali ipak sutra.
Gospodine, ne prestaješ dosađivati.
Tvoja usta još uvijek pitaju:
"Hoćeš li započeti danas?" (Fulton J. Sheen)

Hoćeš li voljeti danas? Hoćeš li oprostiti danas? Hoćeš li moliti danas? Hoćeš li vjerovati danas? Hoćeš li temeljito obavljati dužnosti danas? Odgovor neka ostane Njemu poznat. Samo, ako dvije sreće grabi onaj tko rano rani, koliko li tek gubi onaj koji odgađa za sutra?!