27. siječnja
Sv. Anđela Merici (1474-1540)

Svaki svetac je Božje svjetlo za vrijeme u kojemu živi. Poput novoga daška božanske milosti u svijetu koji zaboravi disati plućima vjere. Stoga su nam sveci i potrebni kao trajni podsjetnik na spasonosnu tajnu da smo stvoreni za vječnost. Neki od njih, po onoj latinskoj nomen est omen, i značenjem svoga imena svjedoče o stvarnosti koju su proživljavali. Izvrstan primjer je Anđela Merici, svetica čiji život je prožet anđeoskim žarom ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Štoviše, anđeli se i stvarno očituju u njezinom životu.

Anđela je ostala siroče u dobi od deset godina. Nedugo nakon toga iznenada je umrla i njezina starija sestra neopremljena svetim sakramentima. Ta smrt je u dušu pobožne djevojčice Anđele unijela nemir. Dvojeći o vječnoj sudbini pokojnice za nju je počela ustrajno moliti. Jednoga dana, kako to pripovijeda sama svetica, nakon što se povukla na molitvu u samoći, imala je viđenje u kojem je ugledala dušu svoje sestre okruženu brojnim anđelima. Ta slika u njezinu dušu donijela je mir i doprinijela vlastitom posvećenju.

Sumnjivcima, koji odmahuju glavom na sam spomen viđenja ili nadnaravnih ukazanja, valjalo bi reći slijedeće: sama svetica bila je veoma oprezna i nepovjerljiva prema vizijama. Neprestano je pred očima imala upozorenje sv. Pavla: "Ta sam se Sotona pretvara u anđela svjetla" (2 Kor 11,14). Razlog tome je ukazanje "anđela" koji se svetici ukazao dok je bila dijete. Poučena u Duhu, sama svjedoči,  bacila se na zemlju i uzviknula: Idi u pakao, neprijatelju križa, jer ja prepoznajem da nisam dostojna gledati anđela Gospodnjeg! Na te riječi đavao je iščeznuo. Ova zgoda iz života svetice pouka je brojnim vjernicima u današnje vrijeme koji samouvjereno tvrde da im se objavljuju anđeli ili netko iz nebeskog dvora. Stoga je Anđela Merici, kao i mnogi sveci kroz povijest, pouka kako u duhu poniznosti treba prepoznavati plodove i razlučiti istinske objave neba od zamki Zloga.

Jedan od upečatljivih događaja u životu mlade Anđele bilo je putovanje u Svetu zemlju. Na putu u Isusovu domovinu dogodilo se nešto neobično. Anđela je posve oslijepila. Međutim, ustrajala je na tome da svoje hodočašće privede kraju. A, od Gospodina je molila za milost da sveta mjesta umjesto tjelesnim očima gleda očima srca. Na putu iz Svete zemlje vratit će se njezin vid, a to iskustvo će posve promijeniti njezin budući život. Naučila je važnu lekciju: nikada ne zatvoriti oči za potrebe ljudi oko sebe. Snagu za to će crpiti iz velike pobožnosti prema Srcu Isusovu i otajstvu Euharistije.

A Bog će joj ubrzo pokazati stvarnu potrebu pred kojom ne smije zatvoriti oči svoga srca. Naime, u njezino vrijeme većina djevojaka nije imala nikakvo obrazovanje i vjerski odgoj. Pouka je bila pridržana za djevojke iz plemićkih obitelji i za one koje su odlučile stupiti u samostanu. Nije postojao nijedan ženski red koji bi se bavio odgojem djevojaka izvan samostanskih zidina. Danas to ne možemo shvatiti, ali takvo nešto bilo je posve nezamislivo. Radi se o vremenu kada neudatim ženama nije bilo dopušteno kretati se bez pratnje, a nije im bilo dozvoljeno niti poučavati bilo koga. Stoga je namisao Anđele Merici poučavati siromašne djevojke izvan samostana u ono vrijeme bila posve revolucionarna. No, kada Bog zove sve se okreće na dobro.

Najlakši način kako ostvariti što je zamislila bilo je iskoristiti već postojeći oblik života Franjevačkog svjetovnog reda kojemu je i sama pripadala. Okuplja oko sebe skupinu trećoredica koje izlaze na ulice i pronalaze siromašne djevojke poučavaju ih o životu u vjeri. Glas o njezinom apostolatu se širi i dopire do samoga pape. I u drugim gradovima u Italiji traže da svetica proširi svoje djelo koje Anđela stavlja pod zaštitu sv. Uršule. Iz ovoga pokreta, nakon smrti Anđele Merici, nastat će red sestara uršulinki.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, siječanj 2016.