Nedavno mi je prijatelj poslao sliku koju je naslikao. Razmišljala sam o njoj danima pokušavajući ju dokučiti. Odmah sam vidjela mnogo toga, ali kada mi je rekao kako ju je nazvao, postala sam zbunjena. Nikako nisam mogla svoje viđenje slike uklopiti u njen naziv. Trebala vidjeti sliku onako kako ju on vidi kako bi mi bilo jasno zašto se tako zove. Pokušavala sam, ali bezuspješno. Sve dok nisam cijelu viziju slike potpuno preokrenula i umislila mnogo toga što slika uopće ne govori. Naravno, ispostavilo se da opet nisam ni blizu pravom viđenju slike.

Nikako nisam mogla vidjeti ono što on vidi. Naravno, jer nisam on. Nisam rođena u trenutku kada je on, na mjestu u kojem je on. Nisam proživjela sve trenutke koje je on. Nisam u društvu ljudi u kojem je on. Moglo bi se reći da nemamo iste poglede, da ne nosimo  naočale iste boje. Ništa novo, zar ne? To već odavno znamo, ali nikako da prevedemo u 'praksu'.

Operacija je prošla, budim se iz anestezije. Tada nastupaju bolovi. Osjećam kako sam malena i slabašna. Gubim svijest, suze mi klize niz obraze, boli me sve jače. Zatvaram oči kako bih snom možda uspjela ublažiti bol. Tada mi misli preplavi nesto ljepše i slađe od sna – moj Spasitelj. Opet me došao spasiti, po tko zna koji put ublažiti mi bol.

Znate li kako je to učinio?! Na meni dobro poznati način. Uzeo me u naručje i ljuljao, uz to pjevušeći meni najdražu melodiju na svijetu, koju poznajemo samo On i ja.  "Čuvam te, čuvam, ne boj se. Malena moja i ovo ćeš izdržati, ja vjerujem u tebe. Čuvam te, čuvam, ne daj se. Ne boj se, ne daj se, ja sam uz tebe, malena moja, čuvam te", pjevušio je glasom satkanim od najljepših melodija, predivnim glasom, dok sam ja tonula u san. Te noći plašila sam se da ću teško zaspati, a snivala sam najdivnije ikada.

† Ivana Tomić
(1998 – 2013)

"Pred licem anđela pjevam tebi, Gospodine" (Ps 138,1)

Odlazak voljenih osoba uvijek je bolan. U kovitlac podiže osjećaje. Vraća divne uspomene i čini da lik osobe treperi u našim mislima i mami suzu na oči. Kao da tek nakon odlaska voljene osobe shvaćamo kakav Božji dar bio je poznavati tu osobu. Jer, biser se doima još vrednijim i ljepšim tek kada ga izgubimo. Nažalost.

Smrt dragih osoba donosi i pitanje o (ne)ispunjenosti vlastitog života. Nepomično, nijemo tijelo kao da glasno viče i jeka tih nijemih riječi dopire u čovjekovu nutrinu. Jače i djelotvornije od bilo kojeg uzvišenog govora. Tako nam je progovorila i Ivana svojim prijelazom u vječnost. Njezina smrt glasno i proročki postavila je pitanje: Jesi li spreman poput mene poći prijeko? Želiš li posve odgovoriti na Isusov poziv ljubavi?

Prvi…Drugi...Treći…Četvrti...Peti...Šesti…
Ne mogu točno reći kojeg se rođendana prvog sjećam. Dok nisam pošla u školu, svi su bili isti. Došla bi mi kuma krštena, s nekim divnim poklonom, sve tetke kojih baš i nije malo, te strine i njihova djeca. Na slikama sam uvijek bila obučena u neku haljinicu s mnoštvom mašnica, s tortom na kojoj su se samo mjenjale brojke. Na nekima sam čak i uplakana. Mama mi je pričala da sam bila stidljiva i da se nisam baš radovala tolikom broju ljudi, te da sam plakala što sam tu morala i ja biti, kao netko zbog koga je to sve pripremljeno.