Svjetsko je prvenstvo iza nas. Nogomet, kao najvažnija sporedna stvar na svijetu, okupirao je gotovo sav medijski prostor proteklih mjesec dana u svakom kutku svijeta.

Kada je riječ o povijesti SP-a, svatko će se sjetiti čuvenog gola, jednog od onih antologijskih i najkontroverznijih u povijesti – Maradonine Božje ruke u utakmici između Argentine i Engleske. Čudno za svijet, nije nazvan sretna ruka ili ruka sudbine koja je loptu ubacila u mrežu. Poslije utakmice, sam je Maradona izjavio: "Bila je to malo glava Maradone i malo Božja ruka".

U našim životnim utakmicama možda bi trebalo biti još manje naše glave i njenog ljudskog, uskog i grešnog pogleda, razmišljanja i planiranja, a puno više djelovanja Božje ruke. Divne Božje ruke u čiji smo dlan urezani (usp. Iz 49,16). Tek tada ćemo i mi, boreći se sami sa sobom i svijetom, zabijati golove i pobjeđivati, Božjom snagom i tehnikom. No, ne uvijek. 

"ŠTO BI BILO KAD (NE) BI BILO!?", koliko god besmislen bio taj kondicional, vodi nas u predjele svih mogućih scenarija, ostvarivih i neostvarivih ideja, mogućnosti svih razmjera. Ljudskoj prirodi je više sklona konstrukcija: "Što bi bilo kad bi bilo?". O ljudima i događajima koji već ostavljaju najljepše moguće tragove na putu našeg života, darovane od Boga, malo tko razmišlja na način što bismo mi da nije njih. Kao da se sami po sebi podrazumijevaju. Jedna takva milosna stvarnost jest Frama.

Sad se ja pitam... Što bi bilo da se nekada davno Franjo nije cijelim bićem oduševio Bogom? Da se tisuće mladića nije oduševilo Franjinim habitom; poniznošću, siromaštvom i čistoćom? Da ti fratri nisu oduševili franjevačkim idealima nas mlade? I već u startu mogu vam djelomično odgovoriti na pitanje iz naslova: Mnogi mladi bi bili izgubljeni u svijetu bez odgovora, još više njih bi bilo miljama daleko od Boga, neki ne bi ni slutili da imaju možda poseban poziv u svijetu, a priča o mladima kao velikoj nadi i budućnosti Crkve, barem kod nas, zasigurno bi bila manje utemeljena. No, to je samo djelić priče o Frami.

Dugo sam se pribojavala ulaska u svijet odraslih koji mi se otvorio upisom na fakultet, tim više što on formalno znači zauvijek zbogom djetinjstvu. A ja dijete u sebi nikad ne želim izgubiti. I tako, u suradnji s tim djetetom u meni, nakon što sam prvi put obukla bijeli, čisti, ispeglani mantil koji mi je neophodan na vježbama, neprestano sam gnjavila mamu pitanjima: "A kako mi stoji?? Ličim li ti na buduću magistru farmacije!?" – "Ličiš, Marija, samo uči!", odgovarala je. Pogledala sam se u ogledalo. Shvatila sam da čak i da dan i noć provodim u njemu, on od mene neće nikad stvoriti nekoga i nešto, iako na fakultetu redovito slušam priče o posebnosti koju on sa sobom nosi. Glavno da neće reprezentirati čovječnost u meni. Čak i da svemirsko odijelo obučem, ono me neće učiniti hrabrom i velikom za svemirsko lansiranje.