Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! (Psalam 42,6 JB)

Kao što vidimo iz gore navedenog citata depresija je bila poznata još u starozavjetno vrijeme, a osobit je primjer kralja Šaula koji je pokazivao klasične simptome depresije te je na kraju počinio i samoubojstvo što dovoljno govori o samoj težini, ozbiljnosti i strašnim posljedicama koje ta bolest može proizvesti. Depresija spada među najčešće psihičke smetnje našeg vremena.

Prema jednom istraživanju svjetske zdravstvene organizacija (WHO) depresija zauzima četvrto mjesto kao uzrok nesposobnosti i preuranjene smrti. Predviđa se da će do 2020. godine depresija postati drugi po redu zdravstveni problem na svijetu, odmah nakon srčanih bolesti.

Ono o čemu bih želio progovoriti ovoga puta u ovom, nadam se ne predugome tekstu, jest Katolički karizmatski pokret.

Kao katolik zamjećujem kako je ovo područje ono koje mnoge ljude zbunjuje, ostavlja u nedoumici... Što misliti o molitvama za oslobođenje, polaganjima ruku, iznenadnim padanjima na tlo, odnosno počivanjima u Duhu!? Donosi li pojavnost takvih praksi Crkvi veću korist ili štetu? Kakav stav zauzeti prema Katoličkom karizmatskom pokretu i onima koji ga predvode?

Ne možemo zaobići činjenicu kako Crkva i crkvene strukture te sami vjernici diljem svijeta, a pogotovo u Europi, prolaze stanovitu krizu vjere i morala. Uzroci su mnogi, a vjerojatno jedan od najvećih jest sustavno dugogodišnje nametanje potrošačko-uživalačkoga mentaliteta, koji uništava duhovnost, religioznost i sve ono što čovjeka vodi k Bogu.

Svjetsko je prvenstvo iza nas. Nogomet, kao najvažnija sporedna stvar na svijetu, okupirao je gotovo sav medijski prostor proteklih mjesec dana u svakom kutku svijeta.

Kada je riječ o povijesti SP-a, svatko će se sjetiti čuvenog gola, jednog od onih antologijskih i najkontroverznijih u povijesti – Maradonine Božje ruke u utakmici između Argentine i Engleske. Čudno za svijet, nije nazvan sretna ruka ili ruka sudbine koja je loptu ubacila u mrežu. Poslije utakmice, sam je Maradona izjavio: "Bila je to malo glava Maradone i malo Božja ruka".

U našim životnim utakmicama možda bi trebalo biti još manje naše glave i njenog ljudskog, uskog i grešnog pogleda, razmišljanja i planiranja, a puno više djelovanja Božje ruke. Divne Božje ruke u čiji smo dlan urezani (usp. Iz 49,16). Tek tada ćemo i mi, boreći se sami sa sobom i svijetom, zabijati golove i pobjeđivati, Božjom snagom i tehnikom. No, ne uvijek.