Uvod

Umjetnost ukrašavanja ljudskog tijela piercingom i tetovažom* postala je toliko popularna u posljednjih nekoliko godina da je teško prošetati ulicom, otići u trgovački centar, crkvu ili gledati televiziju, a da ne vidite nekoga tko ima na sebi piercing ili tetovažu. Viđamo ih na nama bliskim osobama, prijateljima. Sama riječ piercing dolazi od engleskog glagola to pierce i znači probušiti ili probiti. Riječ je o tome da se buše određena mjesta ljudskog tijela, gdje se stvara otvor na kojem se može nositi nakit. Najčešće piercing se stavlja u uši, nos, jezik, usne, pupak, obrve, bradavice i genitalije. Nažalost, zamjećujem da su mladi oni koji se najčešće povode ovim trendom (vjerujem mnogi iz neznanja). Rekao bih da je riječ o mladenačkom ekstremnom kultu.

Prije par tjedana posjetio sam župu Šurkovac kod Ljubije i bio sudionikom duhovne obnove koju svakoga vikenda predvodi fra Ivo Pavić, poznati franjevac i karizmatski svećenik. Razlog za odlazak na duhovnu obnovu u tu udaljenu župu prije svega je bio osobne prirode, jer sam mišljenja da su nam duhovne obnove vrlo važne za rast u vjeri, a obzirom da se u župi Vitez kojoj ja pripadam duhovne obnove ne organiziraju iz meni nepoznatih razloga. Nekoliko dana nakon boravka u Šurkovcu imao sam prigodu ponovno nazočiti duhovnoj obnovi, ali ovoga puta se nisam morao voziti tri i pol sata jer je fra Ivo Božjom milošću i angažmanom brestovskog župnika došao u župu Brestovsko gdje, je pred mnoštvom vjernika predvodio trodnevnicu u susret blagdanu sv. Klare. Trodnevnica je bila zbilja veličanstvena.

"Kad biste znali koliko vas ljubim, plakali biste od radosti."
(Gospa u Međugorju)

Mislim da bi i kamen pustio suzu prije modernog čovjeka. Ovaj put ne od žalosti, bola, nesreće ili ljudske tragedije, nego od radosti koja je u Bogu i od Boga i spoznaji da smo ljubljeni. Da, i kamen bi proplakao vidjevši da je njegov Stvoritelj živi Bog koji i danas ozdravlja, oprašta, suosjeća i hrabri. Bog koji nije miljama daleko udaljen u nekoj galaksiji, nego tu, u sredini tvojoj.  Unatoč tome, čovjeku polazi za rukom biti kamena srca. Zatvoren za Božji dodir. A potrebno je samo tjelesne oči zatvoriti i oči srca otvoriti.. i vidjeti da je sve oko tebe – ljudi, stvari i pojave, jedno veliko čudo koje u sebi nosi pečat Svevišnjega.

Zato ja ovaj put želim pisati o radosti, ali ne bilo kakvoj. Radosti u Bogu. I suzama radosnicama.