Dugo sam se pribojavala ulaska u svijet odraslih koji mi se otvorio upisom na fakultet, tim više što on formalno znači zauvijek zbogom djetinjstvu. A ja dijete u sebi nikad ne želim izgubiti. I tako, u suradnji s tim djetetom u meni, nakon što sam prvi put obukla bijeli, čisti, ispeglani mantil koji mi je neophodan na vježbama, neprestano sam gnjavila mamu pitanjima: "A kako mi stoji?? Ličim li ti na buduću magistru farmacije!?" – "Ličiš, Marija, samo uči!", odgovarala je. Pogledala sam se u ogledalo. Shvatila sam da čak i da dan i noć provodim u njemu, on od mene neće nikad stvoriti nekoga i nešto, iako na fakultetu redovito slušam priče o posebnosti koju on sa sobom nosi. Glavno da neće reprezentirati čovječnost u meni. Čak i da svemirsko odijelo obučem, ono me neće učiniti hrabrom i velikom za svemirsko lansiranje.

Isto tako oko mene iz dana u dan vrte se ljudi obučeni u neke svoje mantile, funkcije, službe, dužnosti, uspjehe; dotjerani izvana, veliki na riječima i gestama... Pitam se tko je u centru njihovog nemalog svemira. Gdje im je duša, gdje im je čovječnost? Znam samo jedno, ako iznutra nisu obučeni Bogom, njihove ličnosti padaju u vodu, a životi kad tad gube smisao. Odijelo ili titula doktora znanosti ne vrijede ništa ako je duša prazna. A prazna može biti jedino bez Boga.

Da se vratim na novi, bijeli mantil s početka priče... Podsjetio me na isto tako jednu bijelu, savršeno čistu opravicu obučenu nekad davno. Krsnu haljinu, u kojoj sam postala ljubljeno dijete Božje. Godine su je zaprljale grijesima, isto kao što kemikalije redovito prljaju moj mantil. Iako, moram priznati da mi je bilo neobično zanimljivo kad sam prvi put zaprljala mantil kemikalijom – iz prostog razloga što sam se poistovjetila s pravim kemičarima koji su uvijek zaprljani. (Tako ispada da i ja nešto radim kako treba.)

Iz razmišljanja tog djeteta kojemu je drago što se zaprljalo, shvatila sam da i nama ljudima ne pada teško griješiti. Grijeh je uvijek primamljiv, nebitno što ostavlja posljedice za sobom. Lakše je tražiti razloge za mržnju nego za oprost, osuđivati nego razumjeti i uređivati se izvana negoli sređivati svoje ja i dušu iznutra. Kao što neki još uvijek gledaju površno, ne prodirući u dušu, tako se i kršćanima danas nazivaju svi oni koji su primili sakrament krštenja. A ja čvrsto vjerujem da se kršćaninom ne rađa, nego postaje i opravdava životom. Ako već želimo dovesti odijelo u kontekst s čovječnošću, onda je to jedino ukoliko smo zaodjenuti Bogom u našim životima. "Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!" (Kol 3, 12-13).

Uz navedeno, odbrojavajući dane do Božića, pokušajmo se odjenuti u veličanstvenu misao da se Bog iz nebeskih visina spustio na Zemlju za tebe i za mene, u najljepšem liku – liku Djeteta. Ljubav, mir i radost koju nam to Dijete želi pružiti su sve što trebamo nositi na sebi i sa sobom ovog Božića.