Isus je jednom prilikom upitao učenike: “Što govore ljudi tko sam ja?”, a potom: “Što vi kažete, tko sam ja?” Od odgovora na to pitanje, upućenog svakom osobno, zavisi sav naš život, sva egzistencija. Isusov upit ne očekuje općenite odgovore. Traži osobno iskustvo susreta s Njim. On zna da od toga odlučimo li ga (ne) upoznati i prihvatiti kao najveću Ljubav, prijatelja i Spasitelja, te sve ono što sveti Franjo na najljepši mogući način izražava u svojim Pohvalama Bogu, zavisi naše ja. Zato nas i pita.

Nakon što u tišini srca odgovorimo Isusu na pitanje koje nam je postavio, usudila bih se upitati ga isto. Životni putevi i ciljevi nam i jesu, na kraju krajeva, spoznavanje sebe i približavanje Bogu, koliko god je to moguće u našoj grešnoj ljudskosti. Te dvije ogromne težnje se, na sreću, isprepliću. Jer, tko nas bolje poznaje od samog Stvoritelja na čiju smo sliku stvoreni?

Pa, što Ti, Bože, kažeš tko sam ja? Bojim se da ne znam sama odgovoriti na to pitanje. Željela bih se odmaknuti od onog uobičajenog: Marija, 20g., studentica i svega ostalog što ide uz to (čija si i odakle si), a što kao definira moje ja. Možda djelimično. No slika ja je puno dublja i kompleksnija, skrivena u nutrini bića u koje samo Ti prodireš. U moru mišljenja i razmišljanja što tuđih, što vlastitih o meni samoj, lako je izgubiti orijentir. Zaklanja se pravi vidik. Pogled na hridinu silnu, utočište (Ps 62). A voljela bih se vidjeti onako kako me Ti vidiš. Jer to je istina. Istina o meni. Samo ona vrijedi. Ono sam što sam pred Bogom i ništa više, kaže sveti Franjo. Daj da se tim vodim. Pomozi mi protumačiti moju istinu. Tko sam? Kamo idem? Što želiš da (u)činim? Znani su Ti svi moji putovi.

Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? (Ps 139).

Jedno od pitanja koje najviše ne volim jest ono: Kako si? Nikad ne znam što da odgovorim, ne znam kako sam, zahvaljujući unutarnjem miksu borbi i osjećaja. Na jedno takvo pitanje, dobiveno za vrijeme najluđih dana u godini – ispitnih rokova, prijateljici sam samo odgovorila: Ako ovo preživim, (čitaj: položim) bit će čudo! Odgovor s druge strane bio je samo: Ti već jesi čudo! Shvatila sam da jesam, odnosno da svi smo. Tim veća što se otvorimo Njegovom čudesnom djelovanju. Ne samo zato što smo stvoreni tako čudesno (Ps 139), nego čineći predivna djela ljubavi ovdje na zemlji. Tada samo reflektiramo Božju ljubav. "Ne zaboravi, ludo dijete, da te je Ljubav učinila svemogućim", kaže sv. Josemaria Escriva. Možda ovo izrečeno: Ti si čudo! predstavlja samo jedan djelić odgovora na složeno pitanje iz naslova. Ostalo pustimo Njemu da nam kaže.

Ova kolumna dolazi u nezgodan trenutak, iako je rezultat razmišljanja tijekom cijele Korizme. Veliki je tjedan. Potpuno pogrešno vrijeme za bilo kakav egoizam i razmišljanje o sebi ili bilo kome drugome. Pogled i misli trebaju biti usmjereni samo u jedno: Isusa koji je ostavio znak svoje vječne prisutnosti u kruhu i vinu. Isusa koji je mučen do smrti, smrti na križu. Isusa koji je tom istom smrću pobijedio smrt.

Želim Te i ja pratiti na Tvom putu križa. Želim strpljivo nositi svoj. Želim biti tu pružajući rubac. Neka te slike prevladavaju u mom ja.