19. veljače
Sv. Konrad Pjačentski (1290-1350)

Uvijek nas iznenadi način na koji Gospodin poziva izabrane slijediti ga na uzvišeniji način. U evanđeljima čitamo kako ih podiže iz ribarskih čamaca ili od carinskog stola. A u životu brojnih svetaca taj poziv zna biti posve neobičan. Različite životne zgode i nezgode otvaraju prostor za djelovanje božanske milosti. Tako je bilo i u životu sveca iz Piacenze.

Konrad se rodio u plemićkoj obitelji. Već kao mladić koristio je pogodnosti staleža kojemu je pripadao. Najviše je uživao u lovu. Posljednji u kojem je sudjelovao, u dobi od 25 godina, posve će promijeniti njegov život. Toga (ne)sretnoga dana, u želji istjerati iz brloga divljač koju je lovio, svojim slugama naredio je naložiti vatru. Vjetar je pomogao da nastane veliki požar koji je uništio šumu, polja i jedan obližnji zaseok. Za nedjelo je na koncu optužen i osuđen na smrt siromašni seljak koji je uhvaćen kako pali korov na svojoj njivi.

Nećemo nikada saznati kakva borba se događala u Konradovoj nutrini, ali znamo da je poslušao glas savjesti, priznao svoju krivicu i spasio jedan nedužni život. No, odluka nije bila lagana. Konrad se nije morao odreći tek dijela svoga imanja, nego svega što je imao kako bi se namirila učinjena šteta. Život ga je nenadano učinio siromahom. Kao da ga je Gospodin prisilio u svome životu ostvariti poziv na savršenost: "Sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu" (Lk 18,22). To odluka bila je početak sjaja nove zvijezde na svetačkom nebu. Njegova žena Eufrozina ušla je u samostan sv. Klare u Piacenzi, a on postaje franjevački trećoredac i započinje svoj hodočasnički put svetosti.

Obilazio je brojna svetišta, a onda se zaputio prema Rimu. Suputnici su mu bili evanđelje i crkveni oci. Uz svjetlu njihova tumačenja svakoga dana razmišlja o Božjoj riječi. Nakon posjete Rimu, potaknut u Duhu, svoje putovanje nastavlja prema jugu Italije i dolazi do Sicilije. U blizini naselja Noto boravio je u ćelijama smještenim pored crkve Svete Marije od Propetoga. U duši čezne za samoćom i povlači se na samotno mjesto, gdje je do konca života živio u planinskoj špilji.

Živeći u samoći i trajno vršeći pokoru, poput sv. Antuna i brojnih pustinjaka, bio je izložen velikim đavolskim iskušenjima. Metode kojima je odbijao napasti mogu se suvremenom čovjeku učiniti čudnima pa i nastranima, ali su u duhovnoj borbi ipak bile učinkovite. Tako je jednom prilikom, iako je strogo postio, svetac imao silnu želju jesti meso. Da bi pobijedio tu napast dopustio je da mu donesu lijep komad svježega svinjskoga mesa. Meso je okačio o kuku u pećini gdje je živio. Deset dana meso je visjelo i postalo gnjilo i puno crvi, a pećina je bila ispunjena nesnosnim smradom! Nakon toga više nikada nije imao slične napasti. U njegovo srce koje je bilo pročišćeno pokorom Bog je stavio brojne darove. Imao je dar liječenja, proricanja, čitanja ljudskih srdaca i činjenja različitih čudesa. Jednom prilikom kada je u okolici zavladala velika glad očajni narod se obraćao Konradu. Svi koji su tražili pomoć u čudu su gledali kako pustinjak iz svoje špilje iznosi i daje im kruhove koji su još bili topli. Bio je veliki prijatelj životinja. Na putu su ga pratila jata ptica koje su slijetale na njegovu glavu i ramena.            

Priča o ovom neobičnom svecu može nam se učiniti lijepom i romantičnom, ali ne smijemo zaboraviti da iza nje stoji okrutna stvarnost života, neizmjerno odricanje, a prije svega suradnja s Božjom milosti. Svetac je najprije morao pobijediti očaj i malodušnost u svome srcu i poslušati glas savjesti. Zatim je pristao biti ismijan od drugih zbog svoje ludosti, a onda doživjeti i poniženje da od uglednog plemića postane tek običnim siromahom. I ono najvažnije: svoje siromaštvo odlučio je živjeti, ne kao nesreću i životno prokletstvo, nego kao Isusov evanđeoski savjet. Prije smrti molio je ovako: "Svemogući Bože, preporučujem ti svoju dušu. Oslobodi me, Gospodine, od demonske ruke da ne pođem gledati neprijatelje koji se muče u paklu. O, Gospodine, ispruži svoju ruku i budi mi na pomoći".

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, veljača 2016.