9. ožujka
Sv. Franciska Rimska (1384-1444)

U korizmenom smo vremenu. Razmišljamo o važnosti pokore u kršćanskom životu. Stoga je važno pred očima imati velike svetačke likove koji su nam uvijek uzor i putokaz na putu molitve, posta i djelâ duhovnog i tjelesnog milosrđa. Sveta Franciska Rimska, po riječima sv. Franje Saleškog, biskupa i crkvenog naučitelja, „jedna od najvećih svetica“, izvrstan je primjer za nasljedovanje.

Franciska je već kao djevojčica pokazivala iznimnu pobožnost i pokornički duh. Zajedno sa svojom majkom obilazila je sedam glavnih rimskih crkava, molila se na grobovima mučenika i rado dijelila milostinju siromasima. Iako je u srcu gajila ljubav prema redovničkom pozivu, po želji svoga oca, udala se za plemića i rodila šestero djece. Troje djece je umrlo odmah nakon poroda, a još dvoje u ranom djetinjstvu. Sve ove tragedije kao i smrt muža nisu ovu hrabru ženu bacile u očaj, nego je iz njih izašla još jača i uvjerenija kako svaka patnja ima smisao ukoliko je pridružena Isusovoj otkupiteljskoj patnji. Prihvaćanjem patnje, čineći pokoru i djela milosrđa Bog će se čudesno proslaviti u njezinu životu.

Pokornički život provodila je već kao majka i supruga, a onda nastavila u bratovštini koju je osnovala zajedno s drugim pobožnim rimskim gospođama. Bila je sva predani brizi za siromahe i bolesnike. Neprestano je molila. Hranila se samo povrćem i noseći kostrijet prosila hranu za siromahe. Budući da nije tražila ništa za sebe, Gospodin je svoju službenicu nagradio brojnim krepostima koje su zasjale u njezinom životu: poniznost, vjera, strpljivost, poslušnost i ljubav. Koliko su samo ove kreposti potrebne suvremenim kršćanima? Posebice onima koji često čeznu za nekim izvanrednim darovima Duha, a zaborave da su gore nabrojani darovi temelj na kojima se gradi građevina duhovnog života. I kada neka duša dopusti da Bog postavi čvrste temelje onda nastaje prekrasno djelo prepuno izvanrednih milosti.

Tako je bilo i u životu Franciske Rimske. Posve predana djelima služenja i ljubavi malenima ovoga svijeta, u svojoj otvorenosti Duhu Svetome, otvorena su joj vrata da upozna skrivena otajstva vječnosti i duhovnoga svijeta. Njezin ispovjednik, svećenik Giovani Mattioti, opisao je veliku ljubav koju je gajila prema dušama u čistilištu. U brojnim viđenjima koja je imala gledala je pakao, raj i čistilište. U pratnji svetog arkanđela Rafaela prošla je kroz čistilište i opisala ga kao mjesto u kojem trpe duše na tri stupnja.

Nadalje, u njenom se životu, rijetko viđenom kod svetaca, razvio poseban odnos s nebeskim duhovima - anđelima. Po čudesnim viđenjima spoznala je postojanje trojice anđela, iz različitih anđeoskih korova, koji su je pratili kroz tri razdoblja njezina života. Prvi je pripadao anđeoskom koru i bio je poput umjetnika koji je u Franciskinoj duši od djetinjstva kovao savršenu nasljedovateljicu Isusovog nauka. Drugi anđeo čuvar dolazio je iz zbora arkanđelâ i vodio je njezinu dušu na trnovitom putu u vrijeme tragedija i trpljenja u obiteljskom životu.

Živo je osjećala njegovu prisutnost. Može nam se činiti nevjerojatnim, ali svome ispovjedniku je povjerila kako je arkanđelova prisutnost bila tako jaka da je noću obasjavala cijelu sobu te je poslove mogla obavljati kao i danju. Treći anđeo pripadao je koru vlasti za kojega je svetica rekla kako je isijavao toliku svjetlost koja se nije mogla gledati očima. Njezin životopisac veli kako je svetica gledala kako ovaj anđeo „od vlakana njezine ljubavi i pokore izrađuje predivno zaručničko odijelo koje će obući na nebesima“.

Živeći pokorničkim životom i prikazujući sve žrtve za siromašne duše u čistilištu, svetica je na srcu imala i jednu posebnu molitvenu nakanu. Naime, živjela je u teškom vremenu u kojem se događao zapadni raskol i Crkva je patila zbog borbi oko papinske stolice. Stoga je usrdno molila za jedinstvo Crkve. Umrla je u Rimu gdje se štuje kao zaštitnica grada. Uz sv. Kristofora i sv. Iliju zaštitnica je i auto vozača.

Objavljeno u reviji Svjetlo riječi, ožujak 2016.