Operacija je prošla, budim se iz anestezije. Tada nastupaju bolovi. Osjećam kako sam malena i slabašna. Gubim svijest, suze mi klize niz obraze, boli me sve jače. Zatvaram oči kako bih snom možda uspjela ublažiti bol. Tada mi misli preplavi nesto ljepše i slađe od sna – moj Spasitelj. Opet me došao spasiti, po tko zna koji put ublažiti mi bol.

Znate li kako je to učinio?! Na meni dobro poznati način. Uzeo me u naručje i ljuljao, uz to pjevušeći meni najdražu melodiju na svijetu, koju poznajemo samo On i ja.  "Čuvam te, čuvam, ne boj se. Malena moja i ovo ćeš izdržati, ja vjerujem u tebe. Čuvam te, čuvam, ne daj se. Ne boj se, ne daj se, ja sam uz tebe, malena moja, čuvam te", pjevušio je glasom satkanim od najljepših melodija, predivnim glasom, dok sam ja tonula u san. Te noći plašila sam se da ću teško zaspati, a snivala sam najdivnije ikada.

Ujutru kad sam ustala, Zvjezdana, pacijentica koja je ležala na krevetu pored mene, upitala me: "Jučer si imala užasne bolove, a sada se budiš sva nasmijana. Kako to?". Nisam joj htjela odati svoju malu tajnu, pa sam joj samo rekla: "Imala sam divan san." Uzela sam krunicu i zahvalila mu na sinoćnjoj posjeti. Čula sam ga kad je odgovorio: " Nema na čemu malena, uvijek tu uz tebe". Znala sam da je tako. Ako u nešto vjerujem, vjerujem u Njegove riječi.

U toku toga dana, bakica koja je ležala do mene odvedena je u salu na riskantnu operaciju. Kad su je krenuli presvlačiti, rekla je kako nije potrebno, jer se najvjerojatnije neće ni vratiti. Ja sam odmah u sebi pomislila: "Hoćete, bakice, molit ću Boga za vas". Otišla je i vratila se. Tog poslijepodneva kada ju je liječnik operirao, Bog je upravljao njegovim rukama, znam to. Čuvao je Bog kao što čuva mene i sve nas. Te večeri kad je bakica ležala u krevetu, presretna sto je preživjela, ja sam hodala bolesničkom sobom i molila krunicu. Bakica je na moje iznenađenje rekla: "Kćeri, tako treba, samo Boga moli". Duša mi se ozarila, a oči zacaklile te sam joj se slatko osmjehnula. To bi i On rekao. Jer – Bog postoji! Nije bajka, ni izmišljotina, već najveća istina na ovome  svijetu. Vidim ga kad sklopim oči. Kad zaplačem, zagrli me. Kad mi je teško, riječima okrijepi me. Kad boli, on odagna boli. Njega boli moja bol, tvoja, naša! Učinit će sve kako bi je iskorijenio. U Njegove ruke predala  sam svoj život, jer Ga smatram najsigurnijim Utočištem, svojim Spasiteljem. Otkud vam pravo da govorite kako ne postoji?!

Dođite, uvjerit ću vas s nekoliko divnih priča u kojima sam se susrela s Njim. Ispričat ću vam i onu priču kad sam pala pred križ na zidu svoje sobe, sva u suzama, a On mi ih je obrisao svojim rukama.

Pričat ću vam... On postoji, sada znam.