Kako sam već pisao u jednome od prijašnjih tekstova na ovoj web-stranici, već 10 godina sam vjeroučitelj u jednoj mostarskoj Osnovnoj školi. Nadam se kako čitatelj ne će shvatiti pogrješno ako o sebi napišem kako sam u tih 10 godina bio jedan od djeci najomiljenijih učitelja. Po izboru učenika proglašavan sam najboljim školskim učiteljem i pisana priznanja koje sam u tim prigodama dobivao značile su mi kao fakultetska diploma.

Godine su prolazile. Kolege su mi pričale o problemima na poslu, kako ih nadređeni maltretiraju, kasne im plaće… U tim momentima ne imah što reći. Živio sam savršen poslovni život.
Onda se dogodilo da se u našemu školskome kolektivu javila podjela. Nekako preko noći, ljudi su se počeli dijeliti za i protiv različitih osoba, događaja… Sve što do sada nije potresalo našu školu, došlo je odjedanput, naglo i bez najave.

Prijašnja ravnateljica je smijenjena, a meni su ponudili ravnateljsko mjesto. Ravnatelj! Uz tu imenicu naši ljudi odmah vežu pojmove poput moći, novca, utjecaja… Uz funkciju ravnatelja škole sve navedeno ne dolazi.

Plaća je tek neznatno veća, a moć i utjecaj ne postoje. Inače, kada bi bilo drugačije, ovo mjesto meni nikada ne bi bilo ni ponuđeno. Jednostavno, nije se nitko htio prihvatiti pregrijanog, bolje rečeno užarenog uredskoga naslonjača.

Nešto malo zbog vlastitoga avanturističkoga duha, a ponajviše s nakanom da donesem mir u naš uzburkani kolektiv, prihvaćam se ovoga nezahvalnoga posla. Tu počinje ono o čemu u ovom tekstu htjedoh pisati. Susretoh se s licemjerjem, lažljivošću, farizejstvom, slabošću i nejakošću mnogih s kojima sam do jučer pio kavu u školskoj zbornici.

Bilo mi je jako teško prihvatiti činjenicu kako postoje zli, istinski zli ljudi koji mi žele zlo. U početku smatrah kako su takvi izvarani, izlagani… kako nemaju ispravne informacije… Onda takvi u zabludi loše djeluju. Na žalost, nije bilo tako. Bio sam naivan. Upoznao sam se s nečim s čime u 35 godina života nisam nikada izravno susreo – LJUDSKO ZLO. Iskreno, uhvati te strah…

Namjeravao sam se povući s mjesta ravnatelja i ostaviti sve što taj posao prati nekomu drugome. Nešto borbeno u meni, nekakav prkos, tvrdoglavost, nisu mi dali ići linijom manjega otpora. Mislio sam na one o kojima inače često promišljam, hrvatske bojovnike devedesetih godina. Pomišljao sam na njih koji su mladost potrošili za ideale i nisu ustuknuli pred mnogo većim zlom, nego što je ovo pred kojim sam se ja nalazio. Nipošto se ne želim s njima uspoređivati, ali ta pomisao na rođu Matu, Bebeka… Možda se varam, ali tim našim hrvatskim bojovnicima, izdanim od politike i političara, tim ljudima zakopanih ideala, mislim kako ostajemo samo mi, nešto mlađi naraštaji, koji će se po uzoru na njih za nešto boriti i poručiti im kao su nam dali primjer i nisu u rovovima bili uzalud. SVE MOGU U ONOME KOJI ME JAČA, ponavljao sam riječi svetoga Pavla i ostao na mjestu ravnatelja.

Teško je nabrojati sve ono s čime sam se susretao kroz ovu godinu, u kojoj sam ravnatelj škole. Ljudi su spremni lagati u oči, govoriti jedno, a sutradan drugo. Postoje oni koji ti žele zlo, najgore zlo. Ne da se oklizneš, padneš, nego propadneš i nestaneš. Potpora koju si očekivao od onih kojima vjeruješ i s kojima si istomišljenik, često izostane. Ne zamjeraš. Živimo u vremenu kada se ljudi boje onih koji imaju novac, moć i utjecaj… Ljudi se plaše sukoba, gubitka radnoga mjesta…

Meni su se oči otvorile. Sve što mi se dogodilo Božji je blagoslov. Dana mi je prigoda da se borim. Na drugačiji način od hrvatskih viteza kojima sam se uvijek divio, u mnogo manjim bitkama nego su one kojima su oni bili sudionici, ali se borim za ideale koje sam kroz odgoj u vjeri prihvatio. Odrekao sam se glasa dobroga vjeroučitelja koji je svima valjao. Kakav je vjeroučitelj koji se ničemu ne protivi?! Sada postoje oni koji me nazivaju manipulatorom, pokvarenjakom, čak profiterom…

Neka! Pitam Vas, koji će te možda ovo čitati, nisu li svi istinski kršćani uvijek bili napadani i osporavani? Jesu. Nadam se kako sam i sam na tom putu žrtve koji život dodjeli svakome onome tko ima ideale. Ne ću odustati. Ucjenjivan sam od onih od kojih sam najmanje očekivao, ali sam sretan jer se osjećam vjeroučiteljem u pravom smislu te riječi. Spreman sam jurišati na neprijatelje istine i pravednosti, a istim tim neprijateljima i oprostiti nakon što ih do nogu potučem, te spriječim u ostvarenju nemoralnih ciljeva koje su sebi zadali.

Pišem ovo kako bih poručio ljudima da se ne boje. Živimo teška vremena. Mediji one koji imaju četvero djece proglašavaju čudacima, a homoseksualnost se propagira poželjnom. Poznam majke koje namjerno primaju injekcije kako bi spriječile rad mliječnih žlijezda i ne bi morale dojiti, te navodno na taj način sačuvale mladolikost tijela. Poželjno je biti Lady Gaga, a smiješno Ivana Orleanska. Hvalimo se ispraznim feštama na Zrću, a sramimo isticati vlastite korijene, duhovnost kojoj su nas učili stariji. Koga se bojimo? Zar je ovaj svijet sa svim svojim blještavilom jači od Gospodara Isusa Krista. Kršćani prvih stoljeća su bili drugačiji i kao takvi proganjani, ali su vlastitom žrtvom novačili druge u Kristove postrojbe. Kakvi smo mi?

Mlade ljude treba kroz vlastiti primjer privrženosti Kristu privući k vjeri. Radimo li to mi? Islam bilježi nezapamćen rast broja pristaša. Ne daj Bože kako bih pravdao slijepi fanatizam, ali islamski svijet gine za vlastite ideale, dok se zapadni kršćani drže krilatice za ideale ginu budale. Islamski svijet poginule za njihovu svetu stvar smatra herojima i sudionicima rajskoga blaženstva. Mi Hrvati svojim živim herojima prigovaramo zbog visine njihovih vojnih mirovima i u mnogobrojnim stručnim analizama tražimo one koji te mirovine nisu zaslužili. Kao da novac nadoknađuje mokre čarape u gruboj vojničkoj čizmi, izgubljenu mladost, neprospavane noći, strah i iščekivanje. Pa kako će mlad čovjek, gledajući nas kršćane takvima, odabrati Krista!? Njemu je potrebno ponuditi nešto jako, moćno, drugačije, neprolazno… Ako mladima ne omogućim sastanak s Kristom, oni će se sastati s punkom, heavy metalom, Jehovinim svjedokom…

Kada i zašto smo se počeli bojati i sramiti onoga što jesmo?! Najveći demanti kršćanstva su sami kršćani, rekao je Mahatma Gandhi, čini mi se. Je li to doista tako? Nipošto nije i ne smije biti! Toliko je onih koji se daju za SVETU STVAR, ali im NOVA TV, HRT, RTL, BHT, FTV i slične televizijske postaje ne daju blizu. Žele stvoriti putem ekrana virtualni svijet i poručiti nam kako za nas kršćane nema mjesta u suvremenome svijetu istospolnih zajednica, legaliziranih opijata i drugih nenormalnih normalnosti.

Prijatelji moji u Kristu! Zar će nas ti duhom siromašni miševi omalodušiti i zar ćemo se predati? Imamo li pravo kao oni čiju povijest rese Zrinjski, Šubići, Frankopani, pa u novije vrijeme Zadro, Dedaković, Gotovina i mnogi drugi heroji, izvjesiti bijelu zastavu!? Imamo li se pravo kao oni kojima na čelu prije svih stoji Isus Krist i Njegova Majka, Kraljica Hrvata, predati!? Nemamo! Učinili bi grijeh kontra Boga i ljudi. Zato moramo jedni druge u boj pozvati, povikati, kako bi uvidjeli da u borbi za dobro nismo sami, nego smo dio božanskoga tijela koji vojuje za dobro. Stoga ću Vas pozdraviti, ispričati se jer sam ovaj puta bio s tekstom dug, te citirati bivšega hrvatskoga nogometnoga reprezentativca Gorana Jurića s povikom koji je u svlačionici upućivao suigračima kako bi ih motivirao i ohrabrio:
AJMOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!

Iskreni pozdrav župniku i cijeloj kršćanskoj zajednici župe Brestovsko!